Pješačka staza Lubnice – Udovinjica – Kurikuće – Njevaštica pećine

O STAZI

Nijesu svi koji dođu u naša sela spremni za osvajanje najvećih vrhova i penjanje strmim i ponekad opasnim stazama. A i nije sve u osvajanju vrhova. Ponekad vam veći užitak pruža opuštena šetnja, lijep pejzaž, mir i tišina koju pruža predio pred vama.

Ukoliko se odlučite da prođete ovom stazom, uživaćete pastirskim stazama kojima su čobani izvodili svoja stada u katune. Proći ćete živopisnim Žljebovima Udovinjice, šumskim predjelima Desine gore i ušuškanog naselja Desin do. I na kraju obilazak pećina iznad sela Kurikuće.

Ovom stazom ćete naći ljepote koje ne možete naći svakog dana, mir koji vam nedostaje i istoriju i tradiciju koju često zaboravljamo.

A za one koji žele dodatno da istražuju, pripremili smo geocaching lokacije sa skrivenim blagom. Istražite više na www.geocaching.com.

O SELU LUBNICE

Naše je selo centralno selo zone koja se zove Gornja sela, i u nekoliko navrata je imalo čak i status opštine. Naizgled zabačeno i ušuškano selo, ali kroz istoriju prošlo sve muke i nedaće kao i veća mjesta, i naši su se preci za ovo parče zemlje često u prošlosti borili i čuvali je. Nakon Berlinskog kongresa kroz naše je selo prolazila granica između Turske i Crne Gore, pa je veliki dio naših kuća bio u Turskoj, a naša imanja u Crnoj Gori. Ovuda je prolazio i karavanski put koji je nekada jako korišten koji je od doline Lima vodio ka Kolašinu.

Tokom I svjetskog rata naše je selo 6 puta bombardovano, i većina naših kuća je bila porušena. Kuću je u to vrijeme bilo teško i skupo napraviti, ali su srećom Lubničani čuveni po svojoj vještini sa drvetom pa su ih sami

pravili. I dan danas se u našem selu čuva tradicija pravljenja šindre, kaca, drvenih posuda, sto je velika rijetkost. A sačuvali smo i veliki broj autentičnih, starih kuća po kojima je naš kraj poznat. Između dva svjetska rata iz našeg sela je bilo malo obrazovanih ljudi, jer je bilo skupo slati djecu na školovanje, a u Lubnicama nije bilo škole. Zato se nakon II svjetskog rata u nekadašnjoj Jugoslaviji mnogo ulagalo u obrazovanje, pa je i naše selo dobilo školu. Učitelji su nekada dolazili sa strane, a kasnije i iz našeg sela. Koliko je obrazovanje Lubničanima bilo važno kazuje i činjenica da je tik uz školu napravljena kuća za smještaj direktora škole i njegove porodice. Kuća je napravljena onako kako su se u to vrijeme kuće pravile, od drveta i zemlje,takozvane čatmare. Ona je danas preuređena, i služi da pokaže i našoj djeci ali i posjetiocima sa strane kako su nekada izgledale seoske kuće. Lubničani su uvjek o svojoj školi vodili računa, vjerovali u obrazovanje i svoju djecu slali u školu, pa je to i dalo rezultate – veliki broj ljudi iz našeg sela je završio visoke škole, a mnogi od njih su postali i doktori nauka, visoki funkcioneri i ugledni ljudi. Nije slučajno, dakle, da i u današnje vrijeme, kada se u brojnim selima škole gase i zatvaraju, naša škola i dalje postoji i radi.

O SELU KURIKUĆE

Naše je selo poslednje stalno naselje, prema planini. Tako je, prema predanju, i dobilo ime kuće među kurjacima – Kurikuće. A ledničko jezero koje mi zovemo Kurikućko jezero, u stvari se zove Ursulovačko jezero, latinskog korjena i znači medvjeđe. Dakle, mi smo uvjek bili na granici između divljine i civilizacije, najbliži planini i kad je blagorodna i kad je okrutna, i znamo joj sve ćudi. Danas je naše selo poslednje stalno naselje na putu ka Nacionalnom parku Biogradska Gora.

Kao jedno od danas rijetkih sela gdje je još uvijek dobro očuvana tradicionalna, narodna arhitektura. Kada prošetate kroz selo, vidjećete i stare kamene kuće, i brvnare u kojima se još uvijek živi. Jedna od najljepših kamenih kuća je stara zgrada škole, koju je selo kupilo za svoju djecu tako što je svako domaćinstvo u te svrhe dalo po jednu kravu. A od krava se živjelo, pa sad zamislite kolika je bila želja naših starih da im se djeca obrazuju. Pored stare škole je sada igralište za djecu, lijepo mjesto za izlet, a i lijep pogled na drugu stranu sela. Osim tradicionalnih kuća, ovdje se mogu pronaći i tradicionalni zanati koji inače izumiru. Baš u našem selu je jedan od danas rijetkih majstora koji pravi Šindru! Naše žene rade sa vunom, predu, pletu, onako kako su ih njihove majke i babe naušile. I kuhinja je kod nas tradicionalna, starinska, što i sami možete isprobati u nekom od naših domaćinstava koja se bave seoskim turizmom, u selu ili u katunima. U neposrednom okuženju ima barem šest domaćinstava koja pružaju usluge u seoskom turizmu, a nedaleko odavde je i planinarski dom. I u katunima naši mještani primaju goste, a katuna kod nas ima svuda na obroncima Bjelasice, i kolibe su uglavnom sagrađene u  tradicionalnom stilu, kako su ih i naši preci generacijama unazad pravili. Dovoljno smo vam rekli, nadamo se da ćete ostalo otkrivati sami, i da ćete u tome uživati. Želimo vam da se u našem selu lijepo osjećate!