Konjuhe: Autentično seosko iskustvo

Prisajedinjenjem Gornjih Vasojevića Knjaževini Crnoj Gori tokom XIX vijeka, stekli su se uslovi za obnovu školstva i obrazovanja, koje je bilo potpuno zamrlo pod osmanskom vlašću. Nakon što je 1834. godine na Cetinju otvorena prva svjetovna škola u Crnoj Gori, već 1858. godine osnovana je škola u Kraljima. Samo godinu kasnije, ona je premještena u Konjuhe, selo Košutiće, gdje je postala poznata kao „Vasojevićka univerza“.

Ova škola nije bila samo mjesto gdje su djeca učila čitanje i pisanje, već su usvajali i vojničke vještine poput mačevanja, rvanja i gimnastike. Učenici su također učili osnove govorništva, što je bilo od velikog značaja u tadašnjem društvu. Mnogi polaznici škole kasnije su postali istaknuti prosvjetni radnici, sudije, oficiri, vojvode i vojskovođe, doprinoseći razvoju Crne Gore u burnim godinama koje su uslijedile.

Prvi učitelj bio je pop Miloš Vuković, rođen 1835. godine u Košutićima. Školovao se u bogoslovsko-učiteljskim školama u Srbiji i Petrovgradu (Rusija), a nakon povratka u rodni kraj postao je simbol prosvjete ispod Komova. Poznat je po svojim mudrim izrekama, poput: „Ako hoćeš da budeš grana, pomoli se Bogu da budeš stablo“, i „Slana ne pada da slomi stablo, nego da pomori lišće“. Pop Miloš Vuković sahranjen je u porti seoske crkve u Konjusima, gdje mu i danas mještani odaju poštovanje.

CRKVA VAZNESENJA GOSPODNJEG

Pored školstva, knjaževska vlast je podržala i izgradnju crkava u Gornjim Vasojevićima. Na inicijativu knjaza Nikole, 1892. godine mitropolit Mitrofan Ban dao je blagoslov za izgradnju crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Konjusima. Ova crkva, sagrađena u tadašnjem tradicionalnom crnogorskom stilu, ubrzo je postala duhovni i kulturni centar tog kraja.

Crkva je služila ne samo kao bogomolja već i kao mjesto okupljanja mještana, gdje su se donosile važne odluke i čuvala narodna tradicija. Tokom burnih istorijskih događaja, ona je opstala kao simbol duhovnosti i identiteta Vasojevića. Danas se crkva Vaznesenja Gospodnjeg u Konjusima smatra jednim od značajnijih kulturnih spomenika tog područja, a mještani i dalje njeguju njen značaj u očuvanju vjere i tradicije.

Godine 2005. i 2008. Polimski muzej iz Berana je nedaleko odavde, putem uzbrdo u dužini od 250 m, izvršio arheološko iskopavanje ostataka manastirskog kompleksa. Na osnovu skromnih, ali izuzetno vrijednih ostataka utvrđeno je da se radi o jednoj od najstarijih crkava u Polimlju. Obje crkve su izgrađene prije ili u toku doseljavanja Slovena na Balkan (VI ili VII vijek), kada su ovi prostori pripadali Istočnom rimskom carstvu (Vizantija) i bili naseljeni ilirskim plemenima. Na osnovu grobnica koje se nalaze unutar i izvan male crkve i ostataka crkvenog mobilijara pronađenog u njima, zaključuje se da je mala crkva bila zadužbina uglednog latifundiste iz tog vremena.

O kontinuitetu manastirskog života svjedoče ostaci priprate male crkve, izgrađene najvjerovatnije u IX vijeku i knjiga (zapis) iz “Čečeva” iz 1344. koju je napisao Smilj Dabižov Vasilije, sokolar, a kasnije monah ovog manastira u Košutićima. Manastir i crkva Vaznesenja Gospodnjeg pominju se kao dečanski metoh u Dečanskoj hrisovulji. U zapisu monaha Smilja, na 80 strana, govori se o kneževima iz Košutića i o tri slovenska plemena koja su došla u Debrecu (oblast od Plava do sela Budimlja), koje je vojvoda Vladislav “ujedinio u jedno biće”.

Manastir Čečevo i karavanski put, koji prolazi pored njega, te brojni toponimi na ovom području koji u korijenu riječi imaju car, povezuju se u legendama sa carom Dušanom Nemanjićem, srpskim vladarom (1331-1355). Narodne priče govore o karavanima, sa njegovim blagom i zlatom, koji su prolazili ovim putevima i o tome da je on lično boravio u konacima manastira.

Zaseok Košutići je dobio poetsko ime po košutama koje su nekada boravile u šumama oko manastira.

U želji da se očuva kontinuitet 15 vjekova postojanja, na ostacima ranohrišćanskog manastira podignuta je crkva.

Nalazite se ispred posljednje vodenice potočare na prostorima Potkomovlja, u kojoj se još uvijek, iako rijetko, kukuruzno zrno pretvara u žuti prah, od kojeg se pravi čuvena vasojevićka kolobotnjica. Ovaj mlin za žito postoji još od 1938. godine. Sagradio ga je ugledni domaćin Milić Đerković i ostavio u amanet svojim sinovima i unučadi. Njegov unuk Dragan nije zaboravio taj amanet – i danas brine o vodenici, održava je i s vremena na vrijeme pokreće njen kamen, ispod kojeg su nekada izlazile tone najkvalitetnijeg brašna. Zvuk mlinskog kamena i žubor vode nekada su bili neizostavan dio svakodnevice ovog kraja, a miris svježe samljevenog brašna širio se dolinom.

Kada su Sloveni naselili ove plodne planinske krajeve i doline u VI vijeku, rijeku su nazvali po svom vrhovnom božanstvu Perunu – Perućica. U njihovim očima bila je moćna i silovita, baš kao i vladar neba i groma. Nekada je na njoj, sve do perioda nakon Drugog svjetskog rata, postojalo mnoštvo vodenica. Radile su punim kapacitetom, a mlinari su zakazivali redove za meljavu. U tim poslijeratnim godinama uzimalo se pet odsto ujma od samljevenog brašna, dok je danas Dragan spreman da melje i besplatno, samo da mlin ne zarđa.

Nekada su u selima ispod Komova svaka stopa obradive zemlje bila korišćena. Pored kukuruza, sijala su se i bijela žita – pšenica, raž, ječam i zob. Od toga se živjelo, pravio se hljeb, ali i kaše i pite koje su bile osnova ishrane. Ova vodenica je svojevrsni spomenik i svjedočanstvo o vremenima kada su se brojne generacije othranile hljebom od žita koje je mljela Đerkovića vodenica. Danas, kada se sve manje ljudi bavi poljoprivredom i kada su stare vještine zaboravljene, ova vodenica stoji kao podsjetnik na trud i upornost naših predaka.

Zvuk vode koja pokreće mlinski kamen i miris tek samljevenog brašna vraćaju nas u prošlost, u doba kada je život bio jednostavniji, ali ispunjen zajedništvom i vrijednim radom. Ako želite da osjetite duh prošlih vremena, obiđite ovu vodenicu, oslušnite njen šapat i osjetite vezu s tradicijom koja polako nestaje.

Ukoliko želite da posjetite vodenicu, možete kontaktirati Dragana Đerkovića na broj telefona: +382 69 536 027.

Nakon što pređete ovaj most, dolazite u Japan – selo koje prvo pogleda sunce kada se izdigne iznad Komova. U proljeće, planinski proplanci sela oživljavaju pod trešnjinim cvijetom, dajući mu poseban poetski prizvuk. Svako ko čuje za ovo neobično selo poželi da sazna kako je dobilo ime.

Jedno objašnjenje seže u srednji vijek, kada je selo bilo u sastavu Nemanjićke države i pripadalo manastiru Visoki Dečani. Smatra se da naziv Japan potiče od latinskog izraza „iapanus“, koji je označavao župana ili upravitelja krajine.

Druga priča potiče iz vremena Kraljevine Crne Gore. Barjaktar Samilo Fatić, hrabri borac u ratu protiv Austro-Ugarske, prilikom dodjele odlikovanja zamolio je kralja Nikolu da pomogne da njegovo selo dobije vodu. Kako bi mu što bolje objasnio gdje se selo nalazi, rekao je: „Daleko u neviđbog, Gospodaru, baš kao Japan“.

Zanimljivo je i to da je Crna Gora 1904. godine formalno objavila rat Japanu, u znak podrške Rusiji u rusko-japanskom sukobu za Mandžuriju i Koreju. Taj rat je, makar sa crnogorske strane, ostao samo na papiru. Tek 2008. godine, u Podgorici je zvanično potpisan mirovni sporazum između dvije zemlje, čime je okončan jedan od najdužih ratova u istoriji.

Zbog neobičnog imena, selo Japan je 2008. godine posjetio nerezidentni japanski ambasador u Crnoj Gori, Tadashi Nagai, u pratnji japanskih novinara. Oni su u svoju zemlju ponijeli priču o selu imenjaku. Još ranije, pod Komove je stigla i grupa studenata Univerziteta u Tokiju, koji su lokalnoj školi poklonili japanski prevod „Gorskog vijenca“.

Kada je 2011. godine Japan zadesila strašna prirodna katastrofa – razorni zemljotres i cunami – Vlada Crne Gore je, osim državne pomoći, u ime sela Japan poslala i simboličnih 10.000 eura, izražavajući time solidarnost sa dalekom, ali prijateljskom zemljom.

Hostel Mojan smješten je u nekadašnjoj karauli, koja je čuvala granicu između Jugoslavije i Albanije. Nakon godina zapuštenosti, renoviran je sredstvima Evropske unije i postao atraktivna turistička destinacija. U krugu hostela posađeno je 50 stabala japanske trešnje, poklon Počasnog konzulata Crne Gore u Japanu povodom desetogodišnjice obnove crnogorske nezavisnosti. Danas je Hostel Mojan idealno polazište za istraživanje netaknute prirode ovog kraja. Iz Mojana vode staze do vrhova Komova, Mojana, Žijeva i Asanca. Ove planinske rute pružaju nevjerovatne pejzaže i idealne su za ljubitelje prirode i aktivnog odmora. Nakon planinarenja, posjetioci mogu uživati u tradicionalnoj seoskoj hrani, pripremljenoj od domaćih proizvoda.

DANI SRIJEMUŠE I NARODNE KUHINJE

U hostelu Mojan u Jošanici održava se manifestacija „Dani srijemuše i narodne kuhinje“. Organizuju je Park prirode Komovi, Opština Andrijevica i MZ Konjuhe, s ciljem promocije tradicionalne kuhinje i običaja.
Posjetioci imaju priliku da uživaju u bogatom programu i degustaciji zdravih jela obogaćenih srijemušom – biljkom simbolom ove manifestacije. Ovaj događaj podstiče ekoturizam i očuvanje prirodnih bogatstava ovog kraja.

SRIJEMUŠ – DAR PRIRODE

U proljeće, šume ovog kraja prekrivene su srijemušem, poznatim i kao „medvjeđi luk“ (Allium ursinum). Po narodnim vjerovanjima, medvjed ga prvo traži nakon zimskog sna kako bi očistio organizam i povratio snagu. Ova samonikla biljka ima izuzetna ljekovita svojstva i uspijeva samo u planinskim, ekološki čistim sredinama. Ukoliko biste pokušali da ga presadite, teško bi se prilagodio novom staništu. Treba biti pažljiv prilikom branja, jer srijemuš lako može biti zamijenjen sa dvije otrovne biljke – mrazovcem i đurđevkom. Iako izgledaju slično, ključna razlika je miris – srijemuš ima intenzivan miris bijelog luka. Njegova ljekovitost i specifičan ukus čine ga nezaobilaznim dijelom lokalne kuhinje i tradicionalne medicine. Posjeta ovom kraju u proljeće prilika je da se otkriju sve blagodeti ove čudesne biljke.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

• KRUŽNA RUTA NA ZELETINU
• JAPAN – VELIKI MOJAN
• JAPAN – RAVNI -MOJAN – MOJANSKA RIJEKA – JAPAN
• KRUŽNA RUTA OKO KOMOVA
• JAPAN – RAVNI – ĐUROVICA – ŽIJEVA GLAVA
• PLANINA ASANAC: SILJEVA GLAVA I BIOGRAD
• JAPAN – MOJAN – ZABEL (MAJA E ZABELIT)
• JAPAN – KONJIC – VASOJEVIĆKI VRH