Gornja sela: Lubnice, Kurikuće i Glavaca

Nakon napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, na Biogradskom jezeru održan je veliki protestni miting. Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941, Crnu Goru je okupirala italijanska vojska. Oružani otpor okupatoru bio je pažljivo pripreman i započeo je Trinaestojulskim ustankom.

U Lubnicama su ustaničke akcije otpočele 16. jula 1941. napadom na žandarmerijsku stanicu. U napadu na Berane učestvovali su ustanici iz cijelog kraja, bez obzira na partijsku pripadnost i ideološka opredjeljenja. Ustanike su, kao nekad crnogorske ratnike, pratile majke, žene i sestre, noseći najpotrebnije: hranu i krpe umjesto zavoja. Oko 5000 ljudi spontano je uzelo učešće u ustanku. Italijanski garnizon kapitulirao je, a ubrzo je formiran Narodni odbor oslobođenja, prva narodna vlast na okupiranoj teritoriji Jugoslavije. Međutim, njemačka kaznena ekspedicija ubrzo je povratila oslobođenu teritoriju.

Pobjeda u Beranama dala je moralni podstrek borbi, ali je teški poraz partizana u bici za Pljevlja doveo do sloma otpora. Početak bratoubilačkih obračuna obilježila je i jedna od najmračnijih epizoda rata u ovom kraju – strijeljanje 42 zarobljena partizana.

Partizanske jedinice povukle su se u zemunice izgrađene na brojnim lokacijama, a jedna se nalazi i u sklopu ovog spomenika. Da bi slomili otpor, njemačka i italijanska avijacija bombardovale su Lubnice šest puta. Iako nije bilo žrtava, razaranja su bila ogromna – porušene su dvije trećine kuća u selu.

Berane i okolina konačno su oslobođeni 15. septembra 1944. godine.

Na mermernoj ploči spomenika nijemo stoje imena lubničkih bojovnika i žrtava fašističkog terora. Njihova žrtva je zalog slobode, opomena i ponos za buduće generacije.

Život i običaji u Gornjim selima ne razlikuju se mnogo od ostalog crnogorskog stanovništva. Doseljeni mještani spojili su svoju tradiciju sa načinom života zatečenog stanovništva i običajima susjednih Vasojevića. Do Drugog svjetskog rata, običaji su se izuzetno poštovali, vodeći se starom izrekom: “Bolje da propadne selo, nego običaji.” Ova misao bila je osnov vodilja svake porodice u očuvanju porodičnih veza i moralnih načela.

Porodica i porodične zadruge bile su osnovne ćelije društva. Prosječna porodica brojala je 7–8 članova, dok su zadruge imale i preko trideset. Na čelu je bio najstariji muški član, čija se riječ poštovala bez pogovora. Imovina je pripadala cijeloj zajednici, ali je starješina bio njen neprikosnoveni gospodar. Po običajnom pravu, žene nisu imale pravo na nasljedstvo. Djeca su bespogovorno slušala roditelje i starije ukućane, a starješina je doživotno uživao poštovanje.

Uloga žene bila je izuzetno zahtjevna. Pored brige o kući, spremala je zimnicu, nadzirala čobane, radila u polju, tkala odjeću i pravila obuću. Govorilo se: “Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi.” To nije značilo poniženje, već nužnu podjelu rada u surovim uslovima. Ako bi starješina umro, udovica bi preuzimala njegovu ulogu. Žene su bile poštovane i zaštićene, a brat je bio njihov doživotni zaštitnik. Francuski konzul Ekar 1810. zapisao je da su Crnogorci spremni na osvetu za najmanju uvredu svoje žene.

Rođenje muškog djeteta bilo je posebna radost. Pucalo se iz oružja, dok se za djevojčice govorilo da su “tuđa nafaka”. Ako bi porodica gubila mušku djecu, sljedeći sin dobijao bi ime Vuk ili Vukašin, vjerujući da zli dusi ne mogu nauditi “vučjem” imenu. Dječaci su već sa 12–14 godina učestvovali u teškim poslovima i dobijali prvu pušku. Od 18. godine služili su u seoskim četama.

Brakovi su se do kraja 19. vijeka ugovarali bez saglasnosti mladenaca – odluku su donosili očevi. Mladenci su se mogli vidjeti na prelima i saborima. Brak je imao jasnu svrhu – ljubav, poštovanje, potomstvo i brigu o starim roditeljima. Nakon vjenčanja, mlada je ostajala u kući mladoženje, dok mlađa braća ne osnuju svoje porodice.

Svako bratstvo slavilo je krsnu slavu, praznik bratstveničkog identiteta. Tog dana svi su bili dobrodošli u kuću slavljenika. Ritual je uključivao pečenje kolača, kuvanje žita i paljenje svijeće, a slava se prenosila sa oca na sina.

Kuće su se najčešće gradile od smrčevog drveta, sa kamenim temeljima i krovovima od šindre. Najjednostavnije su bile prizemnice, dok su složenije imale podrum za čuvanje namirnica. U centru domaćinstva nalazilo se ognjište, simbol topline i zajedništva, oko kojeg su se okupljale porodice, pričale priče i prenosile običaje s koljena na koljeno.

Ovaj način života, iako danas gotovo nestao, ostavio je neizbrisiv trag u kolektivnoj svijesti mještana Gornjih sela, koji i dalje s ponosom čuvaju uspomene na svoje pretke i njihov način života.

CRKVA SVETE JANJE

Na prostoru starog seoskog groblja, tokom 1999. godine, arheološka istraživanja otkrila su ostatke crkve Svete Janje, koji su potom zaštićeni i konzervirani. Smatra se da je crkva podignuta krajem 15. ili početkom 16. vijeka, o čemu svjedoče ostaci njenog sokla i sačuvani tragovi živopisa. Dimenzije crkve iznosile su 13,5 metara u dužinu i 6,35 metara u širinu, dok je apsida imala poluprečnik od 1,5 metara. Neobična odlika crkve bila je pokretni oltar, budući da u temeljima pregradnog zida nijesu pronađeni tragovi tvrdog materijala. Pokrivena šindrom, crkva nije sačuvala svoj originalni krov. Istorijski izvori navode da su kamene ploče korišćene za gradnju crkve i manastira Đurđevi Stupovi dovlačene konjima sa Vodotresa.

Crkva Sv. Janje predstavljala je duhovno središte Gornjoseljana, gdje su se okupljali vjernici u svim vremenima. U brojnim ratovima i bunama crkva bi često stradala, ali bi je mještani nakon prestanka opasnosti uvijek obnavljali. Predanje kazuje da je u 19. vijeku kaluđer Milan Obradović, u trenucima velike opasnosti, prenio crkvene dragocjenosti u Brezojevičku crkvu, odakle su, navodno, završile u Pećkoj patrijaršiji ili Prizrenskoj bogosloviji. Do danas nije utvrđeno gdje se tačno nalaze ti artefakti.

LEGENDA O JANJSKOM DIJELU

Nedaleko od crkvišta nalazi se prostrano crkveno dobro poznato kao Janjski dio. Istoričari umjetnosti pretpostavljaju da je na tom mjestu postojao ženski manastir, iako nema preciznih podataka o njegovom osnivanju. Legenda kazuje da je u manastiru živjela Janja, sestra proklete Jerine, koja se isposničkim životom iskupila za grijehe i zaslužila svetački oreol. Manastirsko imanje su obrađivali seljani, odvajajući dio prinosa za crkvu, a nema pisanih dokaza o tome da su imali pravo slobodnog posjedovanja zemlje. Pretpostavlja se da su svi lokalni posjedi pripadali manastiru.

SVETO DRVO STAROG JASENA

Uz ostatke crkve Svete Janje uzdiže se staro drvo jasena, koje Lubničani smatraju svetim. Neutvrđene starosti, ovo monumentalno drvo vekovima unazad izaziva poštovanje i strahopoštovanje mještana. Vjeruje se da njegovo oštećenje donosi veliku nesreću, što je potvrđivano brojnim predanjima o nesrećama koje su zadesile one koji su ga oskrnavili. Zbog svoje kulturne i prirodne vrijednosti, stari jasen nalazi se na Listi zaštićenih prirodnih dobara.

Na sjeverozapadu sela Lubnice, iznad katuna Vodotres, uzdiže se impozantna stijena poznata kao Žuta platija. Iza njenih masivnih litica krije se prirodni dragulj – Udovinjica, usjek strmih, gotovo okomitih stijena koji formira prirodni prolaz. Sa njegove sredine pruža se veličanstven pogled na selo Lubnice, dok ulazi u usjek, skriveni u gustoj bukovoj šumi, ovom mjestu daju poseban osjećaj mističnosti i privlačnosti.

Prema predanju, Udovinjica je dobila ime nakon tragičnog događaja u kojem su pripadnici bratstva Obradović opkoljeni i ubijeni, ostavljajući za sobom brojne udovice. Danas, ovo mjesto stoji kao nijemi svjedok teških vremena i trajni podsjetnik na sudbinu predaka.

U podnožju Udovinjice smješten je katun Vodotres, poznat po izuzetno snažnom izvoru hladne, pitke vode. Ovo vrelo, po kojem je katun i dobio ime, toliko je moćno da ponekad izaziva podrhtavanje tla. Nekada važno ljetnje stanište stočara iz Lubnica, danas je napušteno, ali njegove kolibe i dalje svjedoče o bogatoj stočarskoj tradiciji ovog kraja. Izvor predstavlja savršeno mjesto za predah planinara i ljubitelja prirode, naročito u toplim ljetnjim danima, kada pruža osvježenje svojom kristalno čistom i ledenom vodom.

Prema kazivanjima starijih mještana, stočari su nekada koristili usjek Udovinjice kao prirodni tor za stoku, štiteći je tako od vukova koji su noću harali ovim krajem.

Kroz Udovinjicu prolazi kružna planinarska staza koja vodi od sela Lubnice, preko katuna Vodotres, kroz usjek Udovinjice, zatim preko Pojatišta i nazad kroz šumske predjele i padine do sela. Ova ruta pruža ljubiteljima prirode priliku da istraže jedinstveni pejzaž Bjelasice, dok se istim putem može nastaviti i do vrha Crna glava (2139 m), sa kojeg se pruža spektakularan pogled na cijeli region. Planinarski entuzijasti i avanturisti mogu uživati u ovoj dinamičnoj i raznovrsnoj stazi, koja nudi spoj netaknute prirode, kulturne baštine i nezaboravnih vidikovaca.

Udovinjica je prepoznata kao jedno od izuzetnih prirodnih bogatstava Crne Gore i 2016. godine uvrštena je u projekat “Sva čuda Crne Gore” u organizaciji Ministarstva turizma.

Preko puta rijeke i kanjona, na stjenovitoj litici, nalazi se Župan pećina, najduža pećina u opštini Berane. Smještena na istoimenom brdu, na visini od 1205 metara, pećina se prostire u dužini od 1160 metara i doseže dubinu od 22 metra. Ulaz u pećinu je širok 20 metara, dok se njen glavni hodnik proteže na 100 metara. Unutrašnjost pećine sastoji se od brojnih kanala, od kojih je jedan ispunjen vodom, dok su pojedini još uvijek neistraženi. Posebno je značajno otkriće ostataka praistorijskog pećinskog medvjeda, i to jedinstvene podvrste koja nije pronađena nigdje drugo u svijetu.

Posjeta pećini zahtijeva angažovanje vodiča, što se može organizovati putem Turističke organizacije Berana. Ne postoje označene staze koje vode do pećine, a ulazak je moguć isključivo uz asistenciju profesionalnih speleologa.

Legenda o Župan pećini datira iz vremena kada su u dolinama rijeka Tare i Lima istovremeno živjeli Sloveni i Rimljani. Prema zapisima Popa Dukljanina, sukob između slovenskog župana Ljutomira i rimskog Pavlimira-Bele bio je ključni događaj koji je dao pećini njeno ime. Rimski župan Pavlimir-Bela, koji je stolovao u utvrđenju Samograd, udaljenom tri kilometra, sklonio se u pećinu kako bi izbjegao napad.

Slovenski knez Ljutomir, ulogorivši se na visoravni prekoputa pećine, osmislio je plan da istjera Pavlimira-Belu. Naredio je vojnicima da posijeku šumu oko ulaza u pećinu i zapale vatru čiji se gusti dim širio unutar pećine, gušeći one koji su se unutra skrivali. U tom trenutku, supruga Pavlimira-Bele, koja je ujedno bila i Ljutomirova sestra, molila je brata da joj omogući izlazak iz pećine zajedno sa slugama i prtljagom. Ljutomir je pristao, ne znajući za njen plan – sakrila je muža u veliki sanduk i tako ga iznijela iz pećine.

Međutim, knez je ubrzo posumnjao i sustigao povorku. Nakon što je otvorio sanduk i otkrio Pavlimira-Belu, odmah ga je pogubio. Preživjeli vojnici iz pećine su nastradali, a priča o ovom događaju nastavila je da živi kroz generacije.

Od sukoba dvojice župana ostali su samo sjećanja, ime pećine i brdo koje i danas nosi isti naziv, čuvajući u sebi tragove davne prošlosti i tajne jedne od najzanimljivijih legendi ovog kraja.

Bjelašička jezera, dio Nacionalnog parka Biogradska gora, osnovanog 1952. godine, čine prirodno blago s prašumom, planinskim vrhovima i glacijalnim jezerima nastalim u posljednjem ledenom dobu. Park pokriva 5.650 hektara, a među jezerima su Biogradsko jezero, Šiško veliko i malo jezero, Ursulovačko veliko i malo jezero, Pešića jezero i Ševarinsko jezero, svako s posebnim značajem.

Biogradsko jezero, na 1.094 metra, najveće je s 23 hektara. Okruženo šumama bukve, jele i smrče stare do 500 godina, hrane ga potoci poput Biogradske rijeke. Bistra voda odražava vrhove Bjelasice, poput Crne glave (2.139 m), a dom je pastrmkama i biljkama.

Šiško veliko jezero, na 1.660 metara, ima 4 hektara, dok je Malo Šiško jezero, na 1.777 metara, nešto manje. Okružena alpskim livadama i stijenama, ova jezera privlače planinare divljom ljepotom i mirom.

Ursulovačko veliko jezero, na 1.838 metara, prostire se na 3 hektara, dok je malo jezero niže i skromnije. Tamna voda, zbog glacijalnih sedimenata, i kamenita okolina naglašavaju njihovu surovost.

Pešića jezero, na 1.700 metara, ima 2 hektara. Okruženo pašnjacima, privlači srne, lisice i stočare koji ljeti napasaju stoku.

Ševarinsko jezero, na 1.500 metara, nestaje zbog eutrofikacije. Nekada površine 1 hektar, danas je močvara obrasla trskom i vodenim biljem, svjedočeći o prirodnom ciklusu jezera.

Ova jezera, dio glacijalnog nasljeđa Bjelasice, čuvaju se u Nacionalnom parku Biogradska gora kao utočište rijetkih vrsta i oaza netaknute prirode. Posjetite ih s poštovanjem prema ovom ekosistemu.

Posebna vrijednost ovih jezera leži u njihovoj raznolikosti i sposobnosti da podrže život u ekstremnim uslovima. Od dubokih voda Biogradskog jezera do nestajućeg Ševarinskog, svako jezero priča priču o geološkim promjenama i prilagođavanju prirode, čineći ovaj park nezaobilaznim mjestom za ljubitelje prirode i nauke.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

• BJELASICA (ORLJI KRŠI, CRNA GLAVA)
• JELOVICA – PADEŽA – TUSTA – MICAN – ZEKOVA GLAVA – PRIJEKI SMET – GUSINJSKA RUPA – JELOVICA
• PJEŠAČKA STAZA LUBNICE – UDOVINJICA – KURIKUĆE – NJEVAŠTICA PEĆINE
• JEZERSKA RUTA
• CRNA GLAVA (STRMENICA) IZ SUVODOLA
• LUBNICE – UDOVINJICA – CRNA GLAVA
• UDOVINJICA
• RUTA DVIJE GLAVE I PET JEZERA
• JELOVICA – PADEŽA – TUSTA – MICAN – ZEKOVA GLAVA – PRIJEKI SMET – GUSINJSKA RUPA – JELOVICA
• KATUNSKI PUTEVI